Mislila sam da sam zaboravila kako se to radi. To trnce, taj sjaj, taj osjećaj da se izgubiš u jednom pogledu.

Nakon rastave od bivšeg muža, dugo je postojala samo praznina. Ne ona vrsta praznine koja glasno vrišti, već ona vrsta koja je tiha. Gotovo nevidljiva, ali teška, tako beskrajno i opresivno teška.

Probudila sam se i funkcionirala sam. Funkcionirala sam za svoje djevojčice, za svakodnevni život, za život. Smiješila sam se kada je bilo potrebno, davala odgovore kada su se od mene tražili. Ali duboko u sebi, bilo je tiho, samo tiho.

Kao da je netko ugasio svjetlo i navikao sam se živjeti u mraku.

I u nekom trenutku sam počeo vjerovati da je upravo to sada i tako.

Moj život. Bez uzbuđenja. Bez snažnih emocija. Miran put na kojem sam jaka za druge, ali više ništa istinski ne osjećam sama.

Izgradila sam dom za sebe, svoje dvije djevojčice i našu mačku. Dom koji traje. Dom koji nas podržava, sa smijehom i suzama, s pokrivačima na kauču, s ponoćnim grickalicama i beskrajnim maženjem. Sigurno mjesto gdje oni mogu rasti, a ja se mogu izliječiti.

I onda se odjednom pojavio. Neočekivano i bez puno pompe, ne glasno. Samo tiho i iskreno, jednostavno tamo. S osmijehom koji mi je dirnuo srce poput zrake sunca. S riječima koje nisu htjele ništa drugo nego biti tamo. Nježno. Iskreno i nekako baš kako treba.

I odjednom je opet bilo tu: ta toplina. To trnce. Taj slabašan osjećaj da srce nije zaboravilo kako je to biti živ.

Još smo na samom početku. Ne znam kamo će nas put odvesti.

Znam samo da se osjeća dobro. Iskreno. Nježno. Ne kao vatromet, već kao svjetlo koje se polako vraća i pokazuje mi da je moguće puno više nego što sam si dopustila vjerovati.

Možda prvo moraš pronaći sebe da bi bila spremna za nešto novo. Ja sam pronašla sebe, svoje djevojke, svoj život.

I sada sam spreman ponovno malo otvoriti svoje srce.

Ne zato što moram, nego zato što želim.