To je vrlo posebna vrsta ljubavi kada male djevojčice koje su me nekoć držale za ruku odjednom stanu pored mene, gotovo visoke kao ja. Kada počnu same donositi odluke, podržavati se, ponekad me i poprilično izazivati, i shvatim: više nisam cijeli njihov svijet, ali sam i dalje njegov važan dio.

I upravo je tako izgledati život s dvije kćeri tinejdžerice. Dvije snažne osobnosti, dva mišljenja, dva srca i potpuno novi osjećaj obitelji.

Ponekad glasno, ponekad tiho. Često kaotično, uvijek u pokretu. Za nju i za mene također. Jer da, i ja rastem. Kao majka. Kao žena. Kao osoba.

Bio sam heroj svojih kćeri. Bio sam taj koji je sve znao. Bio sam taj koji se brinuo o svemu. Bio sam taj koji se brinuo o svemu.

Ovih dana, ponekad sam samo ja ta koja je dosadna. Ali istovremeno, ja sam ona kojoj dolaze noću kad ih nešto muči. Kad imaju pitanja, ne bi postavili nikome drugome.

Ali danas sam i osoba od koje se distanciraju. A onda sam i osoba kojoj se uvijek vraćaju, ponekad tiho, ponekad glasno, ali uvijek iskreno i na svoj način.

To je ples između bliskosti i udaljenosti, između razgovora, suza, smijeha i onih malih, dragocjenih trenutaka kada je sve lako.

Svaki dan učim da one više nisu moje male sjene. One su svoje vlastite snažne mlade žene sa snovima, mišljenjima i perspektivama koje se ne poklapaju uvijek s mojima, i to je dobra stvar.

Jer kako je divno pratiti ih dok rastu? Vidjeti kako moje dvije djevojčice postaju dvije divne mlade žene. Kako se nosimo sa školskim stresom, promjenama raspoloženja, prvim pitanjima o ljubavi, prvim dramama, a onda još jednom večerom TV emisije s grickalicama i dekicama, gdje, naravno, svatko ima drugačije mišljenje.

Ponekad se stvarno pitam kada se to odrastanje dogodilo. A onda shvatim da to nije bio određeni trenutak. Bilo je jednostavno tako, s malo kaosa, puno emocija i ljubavi koja se mijenja, ali nikada ne jenjava.

Ovo vrijeme je divlje, izaziva me. Ali me i ispunjava na načine koje nisam ni zamišljala.

Više nisam samo "mama s dvije male kćeri". Mi smo tri žene,

Povezani našom poviješću, našim povjerenjem i ljubavlju koja ne treba ulogu. Potrebno joj je samo srce koje ostaje otvoreno.

I kad ih pogledam i vidim koliko su jasni, koliko hrabri, koliko veliki postaju, znam

Nisam samo njena mama. Ja sam njena pratiteljica, njena slušateljica, njeno sigurno utočište.

I iskreno? To je najveći dar koji mi život može dati.