Koža • Dobrobit • Život nakon 40.

Ponekad je dovoljan vrlo kratak trenutak.

Rečenica koja je primljena drugačije nego što je namjeravano. Pogled koji u meni nešto pokreće.

Ili jednostavno taj osjećaj koji je odjednom tu, a da ja ne mogu reći zašto. I onda shvatim da se ne radi samo o sadašnjosti.

Otkad sam počela zapisivati svoja sjećanja, sve mi je jasnije koliko je mog djetinjstva još uvijek u meni. Ne kao dovršene priče, već tiho, između stvari. U mojim reakcijama, u onome što me pogađa, u onome što me iscrpljuje brže nego što bih si htjela priznati.

Danas razumijem stvari koje sam prije jednostavno prihvaćao.

Zašto često pokušavam ugoditi svima, čak i kada mi zapravo treba mir i tišina. Zašto sukobi ostaju sa mnom dulje nego što to prihvaćam. Zašto se opuštanje ne događa samo od sebe, već se ponekad mora razvijati polako. I zašto često postajem svjestan vlastitih granica tek kada sam ih već priješao.

Kao dijete si ne postavljaš takva pitanja. Jednostavno živiš s tim. Osjećaš atmosferu čak i prije nego što itko išta kaže. Znaš kada je bolje šutjeti.
Kada se suzdržati. Kada je lakše prilagoditi se nego oduprijeti se.

I u nekom trenutku, to postaje potpuno prirodno. Toliko da kasnije mislite da je to jednostavno dio vas samih.

Dok pišem, na površinu isplivaju sjećanja koja dugo nisu imala pravo mjesto. Mali stan. Ta tiha napetost koja je uvijek bila tu, nekako. Neopipljiva, ali opipljiva. Osjećaj da moram biti na oprezu, čak i kada se zapravo ništa ne događa.

I ako ću biti iskren, nešto od toga je i ostalo.

Još uvijek primjećujem koliko mi je teško istinski se otpustiti. Čak i u tihim trenucima, često postoji unutarnja napetost, kao da me nešto u meni još uvijek pazi. Ne glasno, više u pozadini. Ali tu je.

Kao da je dio mene još uvijek spreman na to da se nešto promijeni, da se nešto prevrne, da moram reagirati.

To je vjerojatno bilo potrebno u prošlosti. Danas shvaćam koliko je energije potrebno da se to stanje jednostavno ne isključi.

Ipak, tu su i druga sjećanja.

More, prostrano i mirno.
Ljetni dani koji su se činili beskrajnima.
Borovnice na prstima i taj kratki osjećaj da sve može biti lako.

Ti su mi trenuci ostali u sjećanju. Možda upravo zato što su se osjećali toliko drugačije od toliko toga drugog.

Jer su pokazali kako se to može osjećati kada se od tebe ništa ne traži i jednostavno ti se dopušta da budeš tu.

Danas sebe vidim malo jasnije. Više ne mislim da nešto nije u redu sa mnom samo zato što duboko percipiram stvari ili brzo osjećam raspoloženja.

Vjerojatno sam to naučio rano jednostavno zato što je to tada bilo važno.

I mislim da se mnoge majke osjećaju isto.

Mnogo toga nosimo sa sobom u svakodnevnom životu: odgovornost, misli, tu stalnu obzirnost prema drugima. I ponekad ne reagiramo samo iz trenutka, već iz nečega što seže mnogo dalje u prošlost.

Ne možete reći gledajući nas, ali naše vlastito djetinjstvo je često još uvijek tu.
Ona intervenira, tiho i nenametljivo.
U razgovorima.
U odlukama.
U ono što na nas utječe ili nam troši energiju.

Otkad sam počeo pisati, razumijem sebe malo bolje. Ne u potpunosti i ne odjednom.
Ali dovoljno da budu blaži sa mnom.
Da ne bih odmah preispitivao sebe kada nešto u meni reagira.

A možda je to, ponekad, već i puno.